Moj internet dnevnik
Ventil za dušu
Blog
utorak, kolovoz 11, 2015


light-ana @ 12:53 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 20, 2015
 

Školjkica

light-ana @ 19:20 |Isključeno | Komentari: 0
nedjelja, svibanj 3, 2015
 

Snovi su kao anaerobne bakterije.

light-ana @ 22:34 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, travanj 28, 2015
 

Noć je tiho pokucala na vrata, ali je nitko nije čuo. Tek kad su misli postale kaotične, kad je nemir postao nepodnišljiv i umor otežao kapke, i kad je bijeg u snove ostao kao jedino rješenje, tek tada je pogled odlutao ka mjesecu. Jedinom mjestu gdje su se pogledi mogli susresti. Noćnoj lanterni izgubljenih. 

Slijedim njegov trag i nadam se da ću te putem sresti.

Ne ostavljam kamenčiće za sobom jer i ne želim znati put natrag.

light-ana @ 22:59 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 26, 2015
 

Jedini, u koju luku noćas pristati 

kad bez svitla sto mi daješ ti

bez zvizda ja ću se nasukati

nitko me neće pronaći

 

 

Brodit se ne može bez broda, vesla, jedra, mora... lipo ostaneš kući i gledaš TV.

Ali bez svitla... eeee... 

light-ana @ 18:33 |Isključeno | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, travanj 25, 2015

Dovoljno sati letačkog iskustva još od malena i profesionalni instinkt nisu mi dozvoljavali da zavaravam samu sebe. Uprkos tomu što je još uvijek bio dan, nije se vidjelo ništa osim tamne, guste mase oblaka. Tek sam u blicevima munje donekle osjećala prostor oko sebe. Tuga je spustila tamnu koprenu preko očiju. Motor na desnom krilu zamukao je zadnjim udarom groma. S lijeve se strane još čuo slabašan zvuk i povremeno kašljucanje. Krila su mi bila polomljena. 

Kontrola leta je zaludu pokušavala uspostaviti kontakt. Slušala sam isprekidane rečenice, svjesna da od mene ne primaju nikakav signal.

- Ovdje zemaljska kontrola leta! Skrenuli ste s kurs. Letite opasnom zonom pregaženih snova. Molimo, pristupite postupku slijetanja i spustite se na Zemlju.

Preostalo mi je samo da pokušam na osnovu feelinga spustiti svoj mali zrakoplov čim mi se ukaže zemlja. Visinu sam gubila, instrumenti su bili neumoljivi, a ni ostale komande me više nisu slušale. Ponirali smo zajedno.

Slijetanje, ako ga bude, više će biti nalik nespretnom dječjem upravljanju letjelicama na baterije koje sam često promatrala u parku. Neiskustvo, dječačka razigranost, znatiželja, i zaljubljivost nisu bile dobra kombinacije za tako visoke letove.

Gledala sam pažljivo i prvi put mi oblaci nisu izgledali fascinirajuče i prvi put mi let nije uzbudio sva čula na ugodan način. U jednom su se trenutku oblaci razrijedili, prosvijetlili i na trenutak sam ispod sebe ugledala livade. Piste nije bilo u vidokrugu, a nisam se mnogo ni nadala jer ionako nisam znala odrediti svoj položaj.

Slabašno sam pokušavala usporiti, ispraviti jedrilicu i poduzeti sve korake da koliko toliko slijetanje učinim kontroliranim. Zemlja se prebrzo primicala.

Još sam jednom očajnički pokušala dobiti na visini. No svaki je moj napor bio gotovo suprotan.

Da. Znala sam da je ovo kraj. Udahnula sam i prepustila se neminovnom.

Zaslijepljujuća svjetlost je snažno ispunila kabinu, oblaci su promijenili boju, zvuk motora, njegovo brujanje pretvorilo se u lagani ton ugodne glazbe i slike su se izmjenjivale u slowmotion-u pred očima. Predivna prostranstva zlatnih polja, rijeka koja se probija nizinom, šume na obroncima brda, planine u daljini. Sunce je grijalo obraze. plovila sam plavim nebom, mirno, školski precizno. Lijep osjećaj.

Daleko ispod sebe, na tratini, nekih 100 m od sportskog aerodroma, vidjela sam buktinju i visoki stup tamnog, gustog dima.

Nepopravljivi sanjar u meni sjetno je pomislio: - Drugi puta ću pametnije.

light-ana @ 00:36 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, travanj 24, 2015
 

Prestala sam disati.... ali onako iznenada, bez da udahnem duboko prije toga.

I to nije ubrzalo vrijeme kako kažu oni koji su doživjeli kritične trenutke. Sve je stalo. I ostalo. Bezlično, besmisleno, prazno i glupo. Samo sam mislila kud sad? Što će mi svijetliti put? Kako se iščupati? 

Ništavilo, bezdan, hladnoća, bol ... 

San ... probudi me

light-ana @ 15:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 22, 2015
 

Uz dobar vjetar u cipelicama za snove možeš daleko odšetati.

A kad se sunce malo skrije, nestane sve te čarolije i lako se izgubiš u šumi u kojoj je nemoguće orjentirati se po mahovini. Onda osluškuješ eho svojih prošlih snova i pokušaš naći put. Ako imaš sreće da su snovi svježi i zvuk njihov snažan, nećeš ostati daleko od srca.

light-ana @ 17:54 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 19, 2015

 

Pisu romane, pesme, novele

o tome kako ljubav uvek nadje put

znam neke sive, tuzne hotele

i neke prazne sobe 

gde je uvek onaj strasnir mir

 

 

Pjevušim ... tako, nekako ravnodušno ... puštam da me nosi ovaj osjećaj... i odjednom mu ne dam da prođe... hajde obori me - svejedno mi.

light-ana @ 22:33 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 16, 2015
 

... na fejsu je napisao:

Jer, ukoliko ženi postane svejedno, tada si totalno nemoćan. Ne možeš je niti zavesti ni osvojiti. Ma ne možeš ništa, osim je pustiti na miru.

 

Probajte uzgojiti orhideju, pa ćete shvatiti taj čas kad je kasno za zalivanje, gnojidbu, utopljavanje, obrezivanje,  sklanjanje s promaje, stavljanje na sunce,  mijenjanje posude, zemlje, ... ... ...

 

Samo što se žena brani time što joj postane svejedno. Uključi štit.

 

Neke umru od tuge.

light-ana @ 21:18 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, travanj 14, 2015

 

“Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?”   - napisa Meša Selimović

 

Pa kad su nas učili da budemo strpljivi i čekamo...

... a u čekanju se uljuljkamo, uspavamo, osjetimo lažnu sigurnost - jer ne dao Bog večeg zla - mislimo da će stvari kad ih konačno dočekamo, biti iste. Zaboravljamo da je Svemir prevelik, prehladan, a sva tijela teže izjednačavanju energije s okolinom. Hlade se ako ih ne zagrijavamo...

 

Sve će proći.

light-ana @ 21:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 12, 2015
 

"Kako bi bilo dobro da sam pušač" - promislila je. 

Gotovo cijeli život, svi su se oko nje hvatali za cigarete kad god je bilo nešto zaguljeno. Bljesak upaljača, jaki crveni žar, trenutak zadržan dah i olakšavajući izdisaj. Nekako su uvijek već nakon prvog dima nestajali zabrinuti grčevi na licima. Bar je izgledalo da uspješno odpuhuju negativu.

A ona nije imala odstupnicu. Njene su misli uvijek ostajale. Jedino su nove mogle potisnuti stare, pa se već istrenirala da je najbolji način, ispričati kratku priču i sve 'otpuhnuti' na papir.

Bilo kako bilo, prsti su skakutali, misli se uobličavale u koliko toliko suvisle rečenice i nadjačavale one prethodne. Nizale se i punile redove, praznile dušu.

Da, mogla je i plakati. Ali, eto nije. Dosadi i to.

Sjetila se kako je upitao da nije valjda knjiga pala na jedno slovo. Smješak i pomisli - vidiš da nije. Bilo bi lijepo da jeste. Mirnije. Previše mi slova, u tom je problem.

I dobro. Vrijeme je za bacit 'opušak' na pod i zgazit ga nogom. Još jednom duboko uzdahnut i na spavanje. Kad se sve pogasi, i umiri, kad se ušuška, još će jednom rečenicom u glavi ispisati kraj. Čisto da sve ima i glavu i rep.

light-ana @ 10:25 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 9, 2015

Odrasla sam uz jedno 5,5 - 6 metara knjiga. :)

Treba pojašnjenje? Treba...

Moja je mama često znala kupiti knjige. Pojedinačno ili u kompletima. Nekad je bilo popularno da trgovački putnici obilaze poduzeća i nude knjige po popularnim cijenama, valjda i na rate. Na isti način je kupovala deke, posteljinu, tapete i tko zna što sve ne.

Ali da se vratim na knjige. Kako sam došla do duljine? Ovako, po procjeni, imali smo vitrinu 80-ak cm široku s pet polica dupkom punih knjiga. A na ostalim lokacijama po stanu stajali su neki primjerci za koje bih prije rekla da su bili dekoracija .... oblikom, bojom ili, što ja znam više kojom logikom poslagani.

Veliku večinu tih knjiga mama je pročitala.

Moja sestra tvrdi da je ona pročitala sve.

Ja nisam. Ne samo "sve", nego ni "veliku večinu". 

Od onih sam koji pročitaju stranicu, poglavlje ili čak i pola knjige, pa odustanu. Ne sjednu mi sve. Rijetke me oduševe. Nikad ne čitam neku knjigu dvaput. Iznimka je jedino "Kiklop", Ranka Marinkovića. Njega sam čitala triput. 

Kad iz tog ugla počnem razmišljat, ne vidim baš neki smisao u sakupljanju knjiga. (Kako heretički ovo zvuči)  Žao mi je da knjiga leži, da čuva svoje ljepote u tami, pokrivena finim slojem prašine. Umjesto da širi oko sebe dah nekih novih spoznaja, žamor osebujnih likova, mirise dalekih krajolika. Knjige po javnim bibliotekama, ma kako ofucano ponekad izgledale, imaju za sobom vedriji, smisleniji život. Prpošnije su.

(Dok ih ne razotkrije zadnji pečat... sa datumom 13.06.1998)

 

I pade mi sad na pamet turobna misao. Osjećam se ko onaj naš "Rat i mir"... treći red.... prva s desna

light-ana @ 00:38 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 6, 2015
 

To što u naslovu piše negdje sam pročitala. Ne pitajte gdje jer pojma nemam. Sve se tako brzo i površno odvija da ponekad ni za svoje misli više nisam sigurna da nisu odnekud reciklirane. 

A padne mi često na pamet da i ja napišem knjigu. Čisto da ostane iza mene. Pokoleba me odmah slijedeća pomisao da je davno prošlo vrijeme velikih majstora pisane riječi i da nema više velikih djela, a ne bih htjela završiti u odjeljku nepročitanih.

Kao da ionako nismo nepročitani.

light-ana @ 01:31 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 5, 2015
 

2:28

 

U biti bih zaspala samo uz dva klika - kad bih ugasila ovaj tablet i mozgić - klik klik.

Ali ne želim... lipo mi je... svi su pozaspali. A pod "svima" podrazumijevam i ukućane i susjede... a, kako mi se čini i svi ostali u gradu. Ne čujem ni škripu kočnica iz daljine. Samo monotono kuckanje kiše po krovu auta. Parkiran ispred prozora - ljepota života u prizemlju. I direktni pad kišnice s krova - divota življenja u kući kojoj je više od 150 godina, pa jadna ni oluk nema.

 

Pa se pitam čuje li se jednako kiša i kad je kućica u teškoj divljini, gdje nogom ugaziš u travu čim zakoračiš s ulaznih vrata?

 

I pitam se procesuira li mozgić ovoliko misli kada po danu nije izložen ničim do pjeva ptica, sitnog žamora kukaca i, eventualno, nekog laganog štiva pročitanog na trijemu u ljulji?

light-ana @ 02:27 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 1, 2015
 

Dan u kojem se ne nasmijes od srca, iz dubine, dok ne zasuziš -  potraćen je bezveze. 

 

Trudim se jer ni taj smijeh ne dolazi uvijek lako i sam od sebe. Ponekad ga treba hrabriti ko nejako dijete. Njegovati, hraniti, čuvati od svijeta. Ali ne smije se nikad zaboraviti, zapustiti, ignorirati.

 

Smijeh je lijek. Pogotovo za tužne.

light-ana @ 23:28 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 30, 2015
Još ću jednom na tu temu, pa neću više - obećavam!  :)

 

U jednom komentaru malo niže piše: -"...meni je bloger kutak gdje dopustam da drugi citaju ono sto je u osnovi dio mene, ne samo ono sto zelim prikazati nego i ono sto zelim sakriti, sto mozda vecina prijatelja s fejsa ne bi nikada razumjeli."

 

Ja nisam ovdje pisala ono što želim sakriti, niti ću to u budućnosti raditi. Ali mi je bilo puno bolje dok većina za ovo nije znala. I onda mi vrag nije dao mira, pa sam lijepo objavila "urbi et orbi" :

- Ovdje sam i to sam!

 

I u biti se ništa nije dogodilo.

I to ništa me razočaralo.

Totalna ignorancija.

...

Ali sam se i uvjerila u nešto  fantastično.  Kad ti netko klikne u ovom i ovakvom mediju, kliknut će i u živo.  

Jednako kao što ćete u šetnji planinama sretati " drugačije" ljude od onih po gradu.

Izabrano, pročišćeno, ogoljeno, isprano, selektirano, ... ne da mi se puno objašnjavat, kliknut će kome treba kliknuti. ;)

 

light-ana @ 19:37 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 25, 2015
 

 

... rekoh jednom da mi više paše ovaj moj mir na blogu, nego zbrka na fejsu. 

Privid je to koji postane opipljiv kad skužiš da stvarni ljudi kao FB frendovi pokažu da baš nemate puno zajedničkog. 

 

Volim priče ... slušati, čitati, gledati, pričati i pisati...  razmišljati o njima ... ovdje je ljepše... 

 

I za sve one koje vole pričice ima zanimljiv mjesečni izazov... pridružite se...   

 

http://citajme.com/napisi-pricu-3/

 

light-ana @ 15:31 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 16, 2015

Nekad bi pogled na neku staru bakicu koja sama sjedi pred kućom na suncu, sklopljenih ruku u krilu, nepomično, izazivao osjećaj lagane sjete i samilosti. Strah.

 

Ideja da sama sjedim ispred kuće, na klupici i mirno rukama čupkam mrvice s đempera, u tišini plovim svojim mislima, ničim prekidana, sad mi se čini posve privlačna. Blaženstvo.

 

Zrelost ili razočaranost?

light-ana @ 22:33 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 28, 2013

Kad se dijete rodi, možda je tada jedinstveni trenutak kad mu je srce na mjestu i u jednom komadu. Jedino što mu treba i jedino što voli i poznaje, tu je uz njega. Ima svoju mamu i sve što mu treba, da ga voli i hrani i mazi i pazi...

Ali počinje živjeti i od tog jedinstvenog trenutka do smrti ne prestaje upoznavati i voljeti nove stvarčice, ljude, osjećaje,... I srce mu sve više raste i svaka nova ljubav, jedan je djelić ... i sve je dobro dok je djetetov svijet mali i na okupu....

Svatko tko ovo uopće može pročitati već je iskusio tu realnost da svoj svijet ne može održati na okupu i da svatko mora djeliće svog srce lagano puštati od sebe... kao balone...

I među njima ima i malih i velikih, bitnih i manje bitnih, onih koji polete visoko i daleko i nikad se ne vrate... onih koji padnu na pod i puknu ... ali ima i onih koji plutaju nebom negdje gdje ih uvijek možeš vidjeti ... neki odplutaju daleko, pa se čudom i vrate, ali ih svejedno ne možeš dohvatiti...

Svakakvi su, ali su svi dio jednog srca.

I ne može se srce nikad više okupiti na jednom mjestu i ne bi ni trebalo... I ne bi smio niti jedan čovjek zbog toga biti tužan, jer bogatstvo je kad možeš pogledati u zrak i vidjeti nebo - šareno i veselo...

A samo nekoliko balona možeš čuvati u rukama i hodati životom siguran da ti neće ispasti. Jer komadiće srca ne možeš vezati konopčićem i nije u tvojim rukama uvijek hoće li se izmigoljiti i odletiti. Najgore od svega je to što s  najvećima imaš najviše muke da ih zadržiš. Možda baš zato što se najviše trudiš.

Ponekad ti se učini da ti je nadohvat ruke onaj jedan koji je bitan, a davno je odletio. No posegneš li za njim, lako ti iz ruku izmigolje oni koje bi htio uvijek nosit uz sebe.

Baloni su tu, na ovom svijetu, da lete. Ostavite li ih samo za sebe, smežuraju se, smanje, ne skakuću više... i teško ih možete nanovo napuhati...

Srce je čudna biljčica. Ono jednostavno stalno želi da iskoči, da poleti... tijesno mu je zarobljenom i tužan je kad ne raste ...

Sami ćete znati koje balončiće nisam spomenula i znati ćete kakvi su vaši i koji su vam najdraži od onih koji leteeee daleko... Pustite ih ... moraju ...

light-ana @ 08:37 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare